Ideja o pokretanju vlastitog posla nastala je 15-ak godina, nakon što su se vjenčali i oboje bili bez posla. Danas je njihov rad cijenjen je i kod nas i u svijetu. Svoje unikatne proizvode na domaćem tržištu prodaju pod imenom Libelle, a na svjetskom kao Nutak.

 Monika je završila matematičku gimnaziju i nikada nije bila zaposlena u BiH, dok je Darko, po struci diplomirani mašinski inženjer, prije rata radio u mostarskom “Sokolu” i sarajevskom “Zraku”. Međutim nakon rata se mnogo toga promijenilo.

 “Vjenčali smo se 1999. godine, oboje smo bili nezaposleni, bez društvenih veza, a i teško smo se saživljavali sa novim društvenim prilikama, tako da slobodno mogu reći da smo se osjećali potpuno istisnuti iz zajednice. Ipak novi životni uslovi su imali i jednu pozitivnu stranu, a to je da smo se morali osloniti na sebe i na naše sklonosti koje do tada nisu mogle doći do izražaja. A to su Darkova sklonost za rad u drvetu i moja sklonost za dekoraciju i rad sa bojama. Te sklonosti su se idealno poklapale i počeli smo da radimo sa drvetom. Na ovaj način nam se otvorila mogućnost da se finansijski obezbjedimo i opet povežemo sa društvom ali po našim pravilima, i naravno da radimo ono što zaista volimo i u čemu uživamo”, priča Monika za Buku.

 Na samom početku radili su jednostavne stvari, Darko bi napravio kovčeg ili kućicu, a Monika bi to oslikala. Tek sa nabavkom prvih mašina počinji i ozbiljniji poslovi- dizajniranje i izrada komoda i kredenca od punog drveta i registrovanje radionice Domaća radinost “Libelle”.

 Materijal koji koriste u radu je prirodno drvo. Smreku i bukvu nabavljaju u jednoj pilani u Mostaru, dok se orahom, javorom, trešnjomi i hrastom snadbjevaju iz Bosne. Ipak Monika napominje da je njihova produkcija mala i kada se jednom obezbjede drvetom zalihe im dugo traju.

 Prije par godina su otkrili još jednu ljubav – restauriranje namještaja.

“Od susjeda smo dobili jedan stari prilično oštećeni kredenac koji je bio za baciti. To nam je bio izazov, potrudili smo se oko njega i bili smo prilično zadovoljni na kraju. Tako smo se zainteresovali za restauriranje, koje je zaista posebna djelatnost, drugačija od svega što smo do tada radili. Inače kada se bevimo starim namještajem uvjek ga i redizajniramo, tako da je dizajniranje stalna stavka u našem radu. Nažalost teško se dolazi do kvalitetnog starog namještaja od punog drveta i za sada ga uglavnom nabavljamo preko interneta”, objašnjava Monika.

Reklama

 U ovoj porodičnoj radionici slučaju se i savjeti i ideje mladih Mihića, jedanaestogodišnjeg Petra i devetogodišnje Hane, pa Monika često oslika nakit ili namještaj inspirisana njihovim crtežima.

Nakit i sitnije predmete prodaju preko američke stranice za rukotvorine koja se zove “ETSY”, dok ostale veće predmete prodaju posredsvom Fejsbuk stranice ili na sajmovima na kojima izlažu.

 “Kada bi pored sitnih komada mogli da izvozimo i veće stvari sve bi neuporedivo bolje. Nadamo se da će se državni zakoni uskoro korigovati nama u prilog. Ima nekih znakova u pogledu toga, ali sve ide jako sporo”, naglašava naša sagovornica i na kraju razgovora dodaje:

“ Uvijek treba koračati naprijed jer svaki novi korak stvara nove šanse, a i sve je lakše i zabavnije”.

Reklama

Izvor: ATV