ko organizuje božićni party u vašoj kompaniji? Kladimo se da je žena. Ili većinom žene. Ko skuplja novac za rođendanske poklone ili poklon za kolegu koji odlazi iz kompaniji? Žena.

Ko obavlja bitne, ali niže rangirane zadatke? Ko se javlja, ili ga odaberu, za mentorstvo novih kolega ili da ‘uskoči’ obaviti posao u ime nekog ko je odsutan? Opet, vjerojatno žena.

Ovako Kasey Edwards započinje svoj članak o ‘poslovnih domaćicama’ – fenomenu koji svi prepoznajemo, ali o njemu ne govorimo:

Dok su muški uglavnom ekskluzivno fokusirani na ‘stvaranje dodane vrijednosti’, ‘postizanje ciljeva’ i ‘značajne promjene’, njihove kolegice svoje radno vrijeme takođe provode na obavljanje važnih, ali niže rangiranih zadataka bez kojih moderna kancelarija ne bi mogla funkcionisati.

Prije nego što krenete s kritikama o tome da su neke stvari pitanje ličnog izbora, evo zanimljivog istraživanja koje pokazuje da ‘poslovne domaćice’ rade jednako nevidljive, neplaćene i nedovoljno cijenjene poslove, kao i žene koje obavljaju kućanske poslove.

Linda Babcock, Maria P. Recalde, Lise Vesterlund i Laurie Weingart provele su istraživanje kojem je cilj bio utvrditi cijenu koju plaćaju ‘poslovne domaćice’, ali i u kojoj će mjeri muškarci i žene prihvatiti ili čak volonterski odraditi zadatak koji im ne garantuje nikakvo napredovanje.

Reklama

Istraživačice su podijelile 696 učesnika u grupe po troje ljudi i unutar svake grupe zamolile članove da se dobrovoljno jave za sljedeći zadatak: kliktanje dugmeta na monitoru unutar zadanog vremenskog roka. Ako se niko nije dobrovoljno javio za kliktanje na gumb, svaki pojedinac u grupi dobio bi jedan dolar. Ali ako se neka osoba javila za volontiranje, dobila je 1.25 dolara. Ostali članovi grupe, koji nisu kliktali na gumb, također su bili nagrađeni i to svaki s 2 dolara.

Rezultati istraživanja pokazali su da je 48 posto veća vjerojatnost da će se žene javiti za dobrovoljno kliktanje gumba nego njihovi muški kolege (i primati nižu plaću za to). Muškarci su, s druge strane, bili sasvim zadovoljni primanjem svoja 2 dolara za to što ne rade ništa.

Drugim riječima, žene su se dobrovoljno javljale obaviti posao od kojeg će profitirati njihovi kolege, dok će one same sebe time staviti u lošiji položaj.

„Ovo za žene može imati ozbiljne posljedice“, istaknule su istraživačice u Harvard Business Review. „Ako su neproporcionalno zaglavljene u poslu koji je slabo vidljiv ili ima malen uticaj, puno će im duže trebati da napreduju u svojoj karijeri.“

Zašto žene to rade?

Dijelom zbog sindroma ‘dobre djevojke’ – žene se kroz vaspitanje uče da ugađaju ljudima i da se žrtvuju. Drugi razlog krije se u kritici ili sankciji kojoj je žena izložena ukoliko odbije takav bezvezni zadatak. Naime, žene koje odbiju odraditi nedovoljno reprezentativan, cijenjen ili važan zadatak bit će kritizirane ili sankcionirane na način kako to neće biti slučaj s muškarcima koji su odbili isto.

Kako je jednom prilikom rekla Sheryl Sandberg (Facebook): „Kada žena odbije pomoći kolegi, ljudima se manje sviđa i njezina karijera trpi. Ali kada muškarac kaže ‘ne’, ne suočava se s takvom posljedicom. Muškarac koji ne želi pomoći je ‘zaposlen’, a žena ‘sebična’“.

Reklama

Međutim, ovo nije samo problem žena koje se dobrovoljno javljaju kako bi svoje vrijeme i energiju posvetile zadacima koji ograničavaju njihov razvoj karijere.

Tome doprinose i šefovi.

U Eksperimentalnom ekonomskom laboratoriju u Pittsburghu, Linda Babcock i njene kolegice provele su još jedno istraživanje u kojem su menadžere podijelile u grupe po troje ljudi, a zatim su ih zamolile da odrede osobu koja će kliktati na gumb. Ako je osoba to pristala raditi, svi u grupi zaradili bi 2 dolara, osim te osobe koja bi i opet dobila samo 1.25 dolara.

Nikoga neće nimalo iznenaditi podatak da su u miješanim grupama žene dobile 44 posto više zahtjeva da odrade taj posao nego muškarci. Još više poražavajuće, pol menadžera pritom nije igrao nikakvu ulogu: i šefovi i šefice su kancelarijski ‘kućanski posao’ doživjeli kao ženski posao.

„Dijelom je to bila mudra odluka: veća je vjerojatnost da će žena pristati na tako nešto. Muškarci su pristali u 51 posto slučajeva, a žene čak u 76 posto“, stoji u istraživanju.

Ali to ne vrijedi puno ako se zna da žene ‘ne skaču od radosti’ zbog takvih vrsta poslova. Žene koje su u istraživanju ‘volonterski’ kliktale na gumb činile su to nevoljko i u posljednji tren kada im je postalo jasno da im nitko drugi iz grupe neće u tome pomoći.

Reklama

U tom smislu, kancelarijski ‘kućanski posao’ nije ništa drugačiji od neplaćenog kućanskog posla: potrebno ga je odraditi i onda kada muškarci ne žele u tome učestvovati pa su žene osuđene na podnošenje tereta.

Baš kao i kod kuće, rješenje nejednakosti u obavljanju ‘kancelarijskih kućanskih poslova’ ne leži u edukaciji žena da se više zauzimaju za sebe i da budu asertivne, već je rješenje da muškarci više počnu učestvovati u izvršavanju takvih zadataka.

Izvor: MojPosao.net / The Sidney Morning Herald