PRIVREDA
Makedonija: Raj za investitore, pakao za radnike
Makedonija – zemlja jeftinih radnika! Vlast u Skoplju se ne libi da time privuče strane investitore i još ih nagradi bogatim subvencijama. Plate ostaju mizerne. Makedonija je na evropskom vrhu jedne neslavne liste.
Skromno, ali dobro odjeven, nasmijan, ali vidno premoren. Izgleda kao da gazi petu deceniju života, a u stvari ima tek 35 godina. Goran mora da porani kako bi uhvatio fabrički autobus koji ga svakog jutra vozi do radnog mjesta. Živi u Velesu, ali radi u blizini Kavadaraca, u pogonu njemačkog Drekslmajera, velikog proizvođača dijelova za automobile. Goran radne dane provodi na nogama – čekajući autobus, stojeći u njemu jer su sjedišta zauzeta, u pogonu fabrike gde može da predahne samo tokom dvadesetominutne pauze. Vješte ruke se staraju da elektronika koja će biti isporučena Mercedesu bude besprijekorna i na kraju ugrađena u automobile koje će voziti neki srećniji ljudi. Goran oMercedesovom modelu može samo da sanja.
„Naporno je, ali mora da se gura. Nemam izbora. Ciijeli dan sam na nogama za 180 evra mjesečno. Za rad vikendom ili praznicima se dobije nešto sitno preko toga. Fizički izdržavam, ali, da Vam kažem, psihički već popuštam. Ubija me što sam pod stalnim pritiskom da ispunim zadatu normu. Radi se u jakom tempu, ne mogu da shvatim čemu to forsiranje. Kažu, njemačka firma, a Njemac hoće kvalitet – ali pod kakvim uslovima!?“, čudi se Goran.
Ovaj čovjek je jedan od retkih koji su spremni da progovore o izrabljivanju u fabrikama koje strani investitori vode u Makedoniji. Zato ćemo ga i dalje zvati Goran i nećemo otkriti njegov pravi identitet. Uvjeren je da bi bilo korisno javno, imenom i prezimenom, progovoriti o neljudskim uslovima rada – ali strah od gubitka posla je jači. „Mani Njemačku, ali da su uslovi makar približni kao tamo! Evo, ide još jedno ljeto, a mi u pogonu nemamo rashladni sistem. Klima uređaji se isključuju u 14 sati svakog dana. Ne daj Bože da bude vrućina kao prošle godine kada su ljudi kolabirali. Da toliko štede struju, pa to je stvarno katastrofa.“
Umjetnost preživljavanja
Sličnu sudbinu dijele hiljade radnika u stranim i domaćim firmama u Makedoniji. „Bukvalno radimo kao na traci. Da je lako, ne bi u ove dvije, tri godine otišlo oko 4.000 ljudi. Stalno jedni odlaze, drugi dolaze, rijetko ko izdrži. Ja sam samohrana majka i moram da budem ovdje, nema mi druge, ali psihički već popuštam“, kaže jedna radnica iz Štipa, grada u kojem je smješten još jedan njemački proizvođač automobilskih delova Džonson Kontrols, kao i desetak domaćih i stranih fabrika konfekcije. Jedan drugi radnik kaže: „Stalno mi nad glavom stoji kontrolor i pritiska me. Kaže, smanjiće mi takozvani bonus za kvalitet na platu ako ne ispunim normu. A vjerujte, rijetko ko može da je ispuni.“
Nezaposlenost u Makedoniji prema zvaničnim podacima blago pada, ali i dalje iznosi ogromnih 25 odsto. Polovinu nezaposlenih čine mlađi od 30 godina. Plate se smanjuju i graniče s mizerijom – oko 70 odsto zaposlenih ima prosječnu platu od 355 evra ili manje. Kubure jednako i radnici zaposleni kod velikih stranih investitora koje je vladajuća klika predstavljala kao spas za makedonsku privredu. Iako su firme poput Džonson kontrolsa, Tehnohozea, Van Hula, ODV Elektrika uzele masne subvencije za stvaranja radnih mesta, tamo radnici ne zarađuju ništa više nego drugde.
Kako prosječni Makedonci krpe kraj s krajem s mjesečnom platom koja nije veća od dnevnice njemačkog radnika, zaposlenog možda baš u istoj firmi? „Nema recepta“, kaže jedan sredovečni Skopljanac. „To je jednostavno samo koliko da se prehraniš i platiš komunalije. A ni za to nije dovoljno. Rijetko ko nije i po dvije plate u minusu u banci. Ako imaš i kredit, a imaju ga skoro svi, e onda teško tebi. Radićeš samo da vratiš dugove.“
Ropski uslovi
Statistika pokazuje da su, sabiranjem kredita i minusa na tekućim računima, građani dužni oko dvije milijarde evra bankama – dakle oko 1.000 evra po stanovniku. Statistika i svjedočanstva pokazuju i nešto još gore: prema modernom ropstvu je Makedonija tužni evropski lider. To je nedavno objavila Fondacija Walk Free, koja procenjuje da oko 13.000 ljudi u Makedoniji radi u ropskim uslovima. To je udio od 0,64 odsto populacije čime je Makedonija i na svjetskom nivou na visokom 18. mjestu, negde u rangu Kolumbije, Maroka, Perua, Venecuele, Jordana, Tanzanije, Angole…
Tako je raj za investitore postao noćna mora za radnike. Stručnjaci kažu da je time plaćena strašna cijena demonstrativnog „uspjeha“ kada se dovede neki strani investitor, pa se presecaju svečane vrpce, a blicevi sijevaju da osvjetle široki kez političara. „Sve dok je visoka nezaposlenost, ne možemo očekivati visoke plate. To je ključni problem makedonske ekonomije“, kaže profesor Zoran Ivanovski. On uopšte nije optimista: „Svedoci smo političke krize koja ne ohrabruje, a s druge strane vidimo kakav kadar regrutuju strani investitori i koliko ga plaćaju.“
Ekonomski analitičar Branimir Jovanović akcentuje (nepostojeću) ulogu sindikata: „Ako bi radnici imali veću pregovaračku moć od poslodavaca, onda bi i plate bile visoke. Kod nas nema sindikalne organizacije i jakih prava radnika, time je njihova pregovaračka pozicija slaba što vodi tome da im i plata bude niska.“
San o standardu
Sindikalci ne bježe od odgovornosti, ali veći problem vide drugdje. Tako Pece Ristevski iz Sindikata industrije, energetike i rudarstva podsjeća da makedonska vlast potpuno javno investitorima predstavlja svoju zemlju kao oazu jeftine radne snage. „To onda strani investitori i koriste, a neki plaćaju manje čak i od domaćih firmi“, kaže Ristevski. Dodaje da ljudi nemaju hrabrosti da vode bitke ili čak da se učlane u sindikat u strahu da ne izgube posao. Kaže da je takav slučaj sa stotinama radnika u Drekslmajeru.
Malo onda znači makroekonomski podatak da ekonomija raste tri odsto godišnje, što je zavidan procenat na evropskom nivou. No makedonski građani su među najsiromašnijim Evropljanima sa standardom koji iznosi tek trećinu od evropskog prosjeka. Svjetska banka kaže da bi Makedonci dostigli taj standard tek ako bi ekonomija tri decenije neprekidno rasla za 4,5 odsto godišnje, a rast u EU stagnirao – što zvuči kao naučna fantastika. Nasuprot tome, očajan položaj makedonskoj radnika je surovi realizam.
Izvor: DW
PRIVREDA
Čapljinski preduzetnici traže coworking prostor po uzoru na Trebinje i Mostar
Čapljina, kao i mnogi manji gradovi, još uvijek nema coworking prostor koji bi privukao digitalne nomade, samostalne profesionalce i sve one kojima je potreban radni prostor s kvalitetnim uvjetima.
Inicijative poput coworking prostora, iako prisutne u većim gradovima, i dalje su rijetke u manjim sredinama poput Čapljine, koja ima potencijal za privlačenje nove generacije radnika, ali nedostaju potrebna ulaganja i podrška.
Jedan od rijetkih primjera coworking prostora u Hercegovini jest CodeHub Mostar, koji je pokrenuo Intera Tehnološki Park s ciljem stvaranja profesionalnog okruženja za rad, povezivanje i usavršavanje.
Ovaj coworking prostor pokazao se uspješnim i privlačnim za freelance stručnjake, poduzetnike te digitalne nomade, a ponudio je sve što jedan moderan radni prostor mora imati – brz internet, kvalitetne radne stolove, ugodnu radnu atmosferu i priliku za umrežavanje, piše Čapljinski portal.
Benefiti coworking prostora
Coworking prostori poput CodeHuba nude brojne prednosti koje bi mogle unaprijediti poslovnu klimu u manjim gradovima kao što je Čapljina.
Prvo, oni pružaju brz internet i tehnološki opremljen prostor, što je ključan preduvjet za suvremeni način rada.
U coworking prostoru, radnici su okruženi sličnim profesionalcima, što potiče produktivnost i radnu atmosferu koju je teško postići u kućnom okruženju.
Dodatna prednost coworkinga je umrežavanje i stvaranje novih poslovnih veza. Rad u zajedničkom prostoru omogućava razmjenu ideja, kontakata i suradnji, čime coworking prostor postaje inkubator novih poslovnih inicijativa.
Također, prisutnost digitalnih nomada u coworking prostorima doprinosi raznolikosti i širenju znanja, što obogaćuje lokalnu zajednicu i otvara vrata novim projektima.
Potencijal za Čapljinu
Unatoč rastućoj popularnosti coworking prostora, manji gradovi poput Čapljine ostaju zapostavljeni, iako bi upravo takvi prostori mogli privući novu generaciju radnika koji ne ovise o stalnom mjestu boravka.
Coworking prostor u Čapljini ne samo da bi obogatio lokalnu poslovnu scenu, već bi stvorio preduvjete za rast zajednice digitalnih nomada, poduzetnika i kreativaca.
Primjer mostarskog CodeHuba pokazuje da coworking prostori mogu uspješno djelovati i u regijama koje nisu urbani centri, ali zahtijeva podršku i ulaganja koja će omogućiti dugoročnu održivost ovakvih inicijativa.
Ulaganje u coworking prostor u Čapljini moglo bi postati ključan korak prema stvaranju napredne poslovne klime, privlačenju novih profesionalaca te razvoja poslovnih veza koje bi mogle potaknuti nove projekte i lokalnu ekonomiju.
PRIVREDA
VIDEO / Jedan dan u Lasti – kako se proizvode najukusniji keksi?
Tvornica keksa i vafla “Lasta“ Čapljina pokrenula je ponovno proizvodnju nakon što ju je preuzeo privrednik Petar Čorluka, vlasnik Violete.
Tvornica radi “punom parom“ i proizvodi kekse koji su zauzeli police trgovina širom regije.
Lasta je zaposlila i veliki broj radnika, što je veliki plus za lokalnu privredu.
Kako se proizvode keksi i kako izgleda jedan dan u Lasti, pogledajte u video prilogu.
PRIVREDA
„Invictus“ otpušta radnike
Kompanija „Invictus Technology Group” iz Banjaluke, osnovana nakon što je “Infinity International Group” dospjela na “crnu listu” Sjedinjenih Američkih Država najavila je drastične poteze i otpuštanje “značajnog broja radnika”.
Oni tvrde da je odluka donesena nakon što su se “suočili sa brojnim nezakonitim postupcima onih koji bi u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini trebali da osiguraju prava zagarantovana zakonima”.
Kažu da su ambiciozno zaposlili 170 ljudi nakon što su ugasili “Infinity” koji bi nastavili poslovanje koje su do tada vodili u okviru nekoliko kompanija koje su se 18. juna i ranije našle pod sankcijama.
Tvrde da su prvobitno mislili da im banke neće praviti probleme i da će im otvoriti račune, ali da je podrška izostala.
“Bez obzira što se prvobitno činilo da ćemo kod banaka bez većih problema otvoriti račune, te završiti i sve druge neophodne aktivnosti kod drugih relevantnih institucija, ipak smo naišli na ozbiljne prepreke koje nas sprečavaju da ostvarimo započeti plan. Podrška je izostala, prije svega, od banaka koje nisu bile spremne da postupe po zakonu. Nakon ogromnog pritiska Ambasade SAD u Sarajevu, a u strahu od narednih poteza američke administracije i novih sankcija, banke su ignorisale naša nastojanja da kao nova kompanija dobijemo polazne elemente neophodne za normalno poslovanje. Zbog ovakvog nerazumijevanja teško možemo da održimo finansijsku stabilnost što iz dana u dan dodatno usložnjava čitavu situaciju”, saopštili su iz “Invictusa”.
Objašnjavaju da su početkom ovog mjeseca kao novi poslovni subjekt optimistično počeli sa radom i potpisali ugovore sa više od 170 zaposlenih. Sud je uredno izvršio registraciju nove kompanije, ali su sada došli u situaciju da moraju preduzeti neželjene poteze. Za sve krive Ambasadu SAD-a u BiH, iako im je sankcije prethodno uvelo američko Ministarstvo finansija.
“Garantujemo da će svi zaposleni dobiti svoja zarađena primanja uz poštovanje ugovorom o radu i zakonom predviđenih mehanizama za djelovanje u ovakvim i sličnim situacijama. Želimo da naglasimo da se zbog postupaka Ambasade SAD na najbrutalniji način radnicima uskraćuje pravo na rad i osiguranje gole egzistencije iako za to nema bilo kakvog pravnog osnova. Baš zbog toga pozivamo sve nadležne institucije da što prije pronađu adekvatno rješenje kako ni jedna druga domaća kompanija u budućnosti ne bi bila izložena nezabilježenoj diskriminaciji”, saopšteno je iz “Invictusa”.
Kažu i da su sada izloženi potezima koji nemaju bilo kakve veze sa normalnim poslovanjem i poštovanjem zakonskih normi, a da ih relevantne institucije kao savjesnog poslovnog subjekta nisu u stanju zaštiti, zbog čega moraju priznati da je teško pronaći adekvatniji odgovor koji ne bi uključivao ozbiljnije rezove u samoj kompaniji.
Podsjetimo, 18. juna ove godine američka Kancelarija za kontrolu imovine stranaca OFAC uvela je sankcije nizu kompanija koje “čine mrežu podrške predsjedniku Republike Srpske Miloradu Dodiku”, a “Infinity International” se našao među njima, skupa sa firmama “Infinity Media”, “Prointer ITSS”, “Sirius 2010”, “Kaldera”, “K-2 Audio” u čijem je vlasništvu Alternativna televizija, “Una World” u čijem je vlasništvu bila “Una TV”.
Iz “Infinity-ja” su tada saopštili da će bez posla ostati oko 800 ljudi, a spas su potražili u registrovanju novih kompanija i promjenama vlasničke strukture, pretvarajućći dotatašnje rukovodioce u vlasnike.
„Invictus“ su prije mjesec dana osnovali menadžeri „Prointera“ i „Siriusa”.
-
NEKRETNINE8 meseci prije
Počela izgradnja novog stambenog objekta „Bregovi“ u Trebinju
-
TELEKOMUNIKACIJE1 godina prije
Novi pad dionica Mtela, vrijednost kompanije dugo nije bila niža
-
NOVOSTI3 meseca prije
Učesnici Visa olimpijskog triatlona prikupili 26.500 KM za Specijalnu Olimpijadu u Bosni i Hercegovini
-
FINANSIJE11 meseci prije
Vlada RS donijela odluku: Minimalac će biti 900 KM
-
INVESTICIJE1 godina prije
Castellina Srpska preuzela 29,9 posto akcija Napretka
-
NOVOSTI1 godina prije
Prag za PDV se diže na 100.000 KM, neophodan zahtjev za izlazak iz sistema
-
POLJOPRIVREDA1 godina prije
Proizvođači digli ruke, mnogi zbog malina i na sudu
-
FINANSIJE12 meseci prije
Mtel izašao iz vlasništva svoje firme u BiH, sprema se ulazak Britanaca