U ranim danima trke za svemir, Sovjetski Savez je činio smjele poteze koji su ga stavili daleko ispred Sjedinjenih Američkih Država. Sa uspješnim lansiranjem prvog satelita – Sputnjik 1- u oktobru 1957. godine, koje je bilo propraćeno i lansiranjem prve životinje u orbitu Zemlje mjesec dana kasnije – Sputnjik 2 – Sjedinjene Države su zaostajale sve više svakim uspješnim ruskim lansiranjem.

Međutim, krajem 1959. godine, ukazala se prilika kojoj vlada Sjedinjenih Država nije mogla odoljeti. Naime, Sovjetski Savez je priredio putujuću izložbu svog hardvera i vozila koja je uključila satelite Sputnjik i Lunjik. Američki operativci su sakupili šta god su mogli kroz izložbu, ali je utvrđeno da je potreban detaljniji uvid u satelit Lunjik i njegovo lansiranje.

Nakon malo razmatranja, plan je skovan. Operativci CIA-e su riješili da će „kidnapovati“ Lunjik za vreme turneje između jednog i drugog odredišta. Plan je bio vrlo jednostavan, trebalo je ukrasti kamion koji je nosio satelit, parkirati ga na neobilježenu teritoriju, proučiti satelit, a potom ga vratiti nazad na turneju prije nego što Sovjeti saznaju.

Čitav plan je objavio Sidni Vesli Finer (Sydney Wesley Finer) u preuređenim dokumentima CIA-e, objavljenim 1967. godine. U ovim dokumentima operativci su opisali trenutak krađe satelita. U neodređenoj noći, Lunjik, zapakovan u sanduk dug sedam metara, širok oko tri metra, i dubok oko četiri metra, natovaren je u kamion kako bi se uputio do sljedeće stanice na turneji. Ubrzo po izlasku sa sajmišta, kada je utvrđeno da je vazduh čist, prerušeni agenti CIA-e su zaustavili kamion, zamenili vozače (ispratili su originalnog ruskog vozača do motela) i prebacili već otet satelit na lokalnu deponiju, koju su iznajmili za ovu priliku.

Osigurali su Lunjik na neotkrivenoj deponiji i zaustavili tok operacije dok nisu bili sigurni da li su Sovjeti alarmirani. Uočivši da je sve pod kontrolom, započeli su „seciranje“ satelita. Tim od četiri muškaraca je prionuo na posao. Kasnije se ispostavilo da je krađa satelita bila najlakši dio. Problem je nastao još u početku sa transportnim sandukom u kom je Lunjik bio spakovan. Zapečaćen iznutra, jedini ulaz u masovnu kutiju bio je sa samog vrha. Sa vrlo malo mjesta za manevrisanje, i potrebom da sanduk izgleda kao netaknut, ekipa je uspjela da ukloni poklopac.

Sada sa već izloženim Lunjikovim lansirnim mehanizmom, dvojica operativaca, naouražani kamerama, probijali su svoj put do zadnjeg dijela sanduka, dok su druga dvojica fotografisala prednji dio. Potom su uklonili prozore sa prednjeg dijela kako bi dobili bolji uvid u nosače same letelice. Tim sa zadnjeg dijela Lunjika je brzo naišao na razočaranje. Motor letjelice je bio uklonjen. Ali nije sve bilo izgubljeno. Podloga za motor, gorivo i rezervoari sa kiseonikom su i dalje bili na mjestu. Kasnije se ispostavilo da je ovo dovoljan broj informacija za vladu Sjedninjenih Država – saznali su veličinu motora na osnovu kasnijih istraživanja.

Reklama

U međuvremenu tim sa prednjeg dijela letelice je naišao na još jedan problem. Jednostavan, plastičan sovjetski pečat ometao je rad na samom satelitu. Postavljen na mjesto gde je Lunjik učvršćen sa lansirnim vozilom, presecanje pečata bi značilo da je bilo spoljnog čačkanja i miješanja. Tim je kontaktirao više organe. Potvrđeno je da lokalni agenti mogu sa lakoćom kopirati pečat na vreme za povratak satelita nazad na put. Sa ovom informacijom, pečat je razbijen, a poklopac sa kupe je uklonjen kako bi se fotografisao sadržaj iznutra.

Poslije nekoliko sati, Lunjik i njegovo prevozno sredstvo su kompletno rastureni i fotografisani. Sve što je preostalo je da se, korak po korak, sve sklopi onako kako je i bilo na vreme za jutarnju reviziju satelita na sljedećoj kontrolnoj tački turneje. Naravno, prvi korak je bio dugotrajan i dosadan – osiguravanje kupole u svom odeljku. Traćivši dragoceno vrijeme, timu je trebalo oko sat vremena da vrati satelit u odgovarajuću poziciju. Posle više pokušaja i pokidanih nerava, kupola je legla na svoje mjesto.

Kutija je zatvorena sa svim obrisanim tragovima, sa replikom sovjetskog pečata na starom mjestu i kupolom na vrhu. Satelit je natovaren nazad na kamion i vraćen na mesto gdje je prvobitni vozač preuzeo satelit i pridružio se ostatku putujuće izložbe.

Sa ovim fotografijama i informacijama, vlada Sjedinjenih Država je imala mogućnost da ispita čitav sklop satelita i primijeni to na već postojeće projekte. Dok Finerova priča nije puštena u javnost, čvrsto se vjerovalo da su Sovjeti godinama ostali nesvesni da je njihova dragocijenost na kratko nestala.

Izvor: nationalgeographic.rs

Reklama