Jeste li se ikad našli u situaciji da čujete svog nadređenog kako govori: “Ja sam direktor, ja to znam bolje od tebe!”, ili: “To je tako zato što ja kažem da je tako!” S druge strane, koliko puta ste od njega/nje čuli rečenice poput: “Mislim da si upravu i da ovaj projekt možeš uspješno privesti kraju”, ili: “Ti imaš iskustva u ovom polju, pa bih želio/željela čuti tvoje preporuke…”

Biti rukovodilac bilo kojeg tima, organizacije, kompanije istovremeno je i izazov, i opterećenje, i zadovoljstvo, i odgovornost, i krivnja, i ponos i još mnogo toga. Menadžer je osoba koja mora biti u stanju na svojim leđima ponijeti jedan tim i biti odgovorna i za uspjehe i neuspjehe kompanije. To je u većini slučajeva nezahvalna uloga u kojoj osoba na rukovodećoj poziciji mora biti spremna kako na pohvale tako i na kritike, neodobravanja, protivljenja, uzbune i rizike.

Otkako postoji svijest i priča o upravljanju ljudskim resursima, postoje i pitanja koja se odnose na rukovodioce: je li vođstvo urođena ili stečena karakteristika, koje su glavne karakteristike vođe, postoji li tip ličnosti koji ukazuje na vođu, jesu li bolje vođe muškarci ili žene, koji je idealan tip vođstva itd., te se i danas vode polemike o tome.

Osim karakteristika koje osoba mora posjedovati da bi bila uspješan menadžer, iskustvo svakako čini svoje. Da bi menadžer dobro radio svoj posao, dakle vodio tim, delegirao poslove i snosio odgovornosti, trebao bi steći iskustvo koje nosi “operativni” posao. To znači da bi najbolje bilo da menadžer do te funkcije dođe vlastitim razvojem i napretkom od neke niske pozicije u kompaniji,
da bi u tom procesu dobio dovoljan uvid u poslove koji se obavljaju u kompaniji i da bi s menadžerske pozicije mogao pravilno delegirati poslove svojim podređenima. Na taj bi način trebao razviti, kako operativne sposobnosti i znanja tako i komunikacijske vještine, vještine rukovođenja, oragnizacijske vještine, visok nivo motivacije, fleksibilnost, marljivost, prokativnost i sve druge osobine i sposobnosti koje su neophodne jednom menadžeru.

Vođa radi sa svojim timom, dok šef raspoređuje dužnosti

Postoji više stilova rukovođenja (autokratski, demokratski, leissez – faire itd.) te više tipova menadžera. O tome su napisane knjige, stručni članci, rađena istraživanja, a mi ćemo se osvrnuti najednostavnu podjelu koja jako dobro opisuje dvije krajnosti – šefa i vođu.

Ove titule se umnogome razlikuju, a osnovne razlike ogledaju se u sljedećem:

• šef nastupa autoritativno i prosuđuje ljude, a vođa uvažava svoje saradnike
• prilikom detektovanja problema šef traži krivca i izdaje sankcije, a vođa traži najbolji način rješavanja problema
• šef nadzire, a vođa vodi
• šef iskorištava potencijal saradnika, a vođa im pomaže u razvoju
• šef zapovijeda, a vođa daje primjer
• šef se trudi da ga saradnici shvate, a vođa se trudi shvatiti saradnike
• šef izaziva strah, a vođa povjerenje
• šef kolektivne zasluge pripisuje sebi, a vođa timu
• šef govori u terminima “vi” i “ja”, a vođa kaže “mi”
• šef se izdiže iznad svojih saradnika, a vođa ruši zidove i gradi komunikaciju
• šef se trudi natjerati ljude da nešto postignu, a vođa postiže zajedno s ljudima
• šef ulijeva strah, a vođa entuzijazam
• šef u konfliktu razdvaja pobjednike i gubitnike, a vođa se trudi da svi budu pobjednici
• šef ističe uspjehe i prikriva greške, a vođa se ponosi uspjesima, a greške priznaje i nastoji ih riješiti
• šef se trudi da ne bude lošiji od drugih, a vođa se trudi biti bolji itd.

Mnogo je još razlika u pristupima šefa i vođe, a ovo su glavne, one koje ustvari donose štetu ili dobrobit kompaniji. Jasno je da šef upravlja zaposlenicima, a da vođa radi zajedno sa svojim timom. Sva ova priča vodi krajnjem zadovoljstvu, a time i učinkovitosti zaposlenika i cijele kompanije. Šef ima potencijala postati vođa onda kad shvati da njegova pozicija nije pitanje jačanja vlastitog ega i građenja svog uspjeha i “slave” na uspjesima članova svog tima, te kad preuzme moralnu odgovornost vođenja jednog tima/organizacije na način da razvija i organizaciju, i sve članove tima, i sebe.

Zanimljivi su podaci koje su dobili magistranti Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu u velikom istraživanju koje su 2011. godine proveli na 2.064 ispitanika u kompanijama u BiH. Između ostalog, ispitivana je percepcija prioritiziranja ljudskih resursa u kompanijama (dojam zaposlenika o tome koliko menadžment kompanije brine o svojim zaposlenicima). Jedan od zaključaka je sljedeći:

Reklama

“Kad je u pitanju prioritiziranje ljudskih resursa, primjetna je razlika između muškaraca i žena. Muškarci se češće susreću s tim da menadžment firme brine o svojim zaposlenicima. U ovom slučaju najmanje su zadovoljni zaposlenici u sektoru zdravstva, a najviše zaposlenici u sektoru uslužnih djelatnosti.” (Adilagić, 2011)

U Bosni i Hercegovini evidentno postoje stručnjaci koji će ukazati rukovodiocima na greške i dati im preporuke za poboljšanje njihovih metoda i stilova rukovođenja, a svjedoci smo i mnogih pozitivnih primjera mladih, obrazovanih menadžera koji su na pravom putu da svoje timove i kompanije učine konkurentnim na evropskom tržištu. Oni su savršen primjer za šefove, koji se prvo moraju riješiti vlastitih mentalnih okova i prihvatiti činjenicu da i kod nas polako dolazi vrijeme u kojem ćemo radije birati uspješne i primjerne vođe, nego autoritarne, egoistične šefove.

Izvor: Novo vrijeme