Lični osjećaj povodom trenutne situacije jeste da smo već izgubili kompas po pitanju mjera. Privrednici nažalost ne znaju šta im je činiti, šta da preduzimaju i kako da se ponašaju. Da li, takoreći, da dignemo ruke od svega, nakon što smo mnogo toga već prošli, ili da podvučemo crtu i napravimo iskorak. Ne možemo ići u trku sa Evropom po pitanju normi i mjera, obzirom da smo kolektivno nedisciplinovani i neodogvorni. Disciplinu i odgovornost najčešće pokazujemo samo kada odemo na rad u inostranstvo, u strahu od gubitka posla.

Meni kao običnom građaninu ali i kao privredniku je dosadilo, a mogu da zamislim kako je ljudima koji se nalaze u različitim, teškim situacijama. Kako je ljudima koji stanuju privatno, a i sam sam stanovao tako 10 godina. Ljudima koji su bez primanja, a potrebno je da plaćaju stanarinu, režije i najvažnije da prehrane porodicu.

Smatram da smo sa nekim mjerama zaista uranili po pitanju privrede, a da ćemo tek osjetiti ishod toga. Kada su u pitanju mjere Kriznih štabova, lokalnih i republičkog, a tiču se prevencije građana tokom pandemije, moramo pojačati kaznenu politiku koja će važiti za sve jednako, bez izuzetka. Odgovorni smo za lično zdravlje, ali i zdravlje ljudi koji nas okružuju.

Ovakva situacija već predugo traje, a epidemiološka situacija se ne stabilizuje, naprotiv. Mislim da će još izvjestan period i da potraje, mi treba da nastavimo živjeti u tim uslovima, a imam utisak počevši od sebe da gubimo strpljenje, što je veliki izazov.

Da li sad sve “pustiti niz vodu” ili nagaziti jače po pitanju poštovanja mjera?
Uz dužno poštovanje svima, ali praznovanje i masovno proslavljanje mora da bude ostavljeno za neka ljepša vremena, a da se svi praznici obilježe simbolično i u krugu najuže porodice. U BEMI je prijavljeno 350 radnika za krsnu slavu Đurđevdan, a iskreno se nadam i sugerišem da se proslavi kako sam prethodno i spomenuo. Svi vjernici znaju šta je zaista slava: svijeća i žito, sa porodicom, a ne dokazivanje ekonomske moći i različite igranke. Strpimo se sa svim okupljanjima, nemojte da nosimo nekoga na duši. Za trenutnu bolest ne postoji lijek, a prenose je i pojedinci koji nemaju nikakvih simptoma.

Još jedan problem sa kojim se Bema susrela jeste prevoz naših radnika. Obustavom javnog gradskog i međugradskog prevoza je veliki dio naših radnika onemogućen da dolazi na posao. U Bemi, naši radnici, dolaze iz 5 različitih opština, a naš ugovoreni prevoz pokriva 30% radnika. Bili smo primorani da organizujemo prevoz za naše radnike da bi bili u mogućnosti da dolaze na radna mjesta i zarađuju platu. To je značilo dodatna ulaganja za nas, u situaciji koja nije jednostavna. Pored navedenog opet je mali broj radnika bio onemogućen da dođe na posao, obzirom da nisu imali načina da dođu do organizovanog prevoza.
Privreda, koja je jedan od najznačajnijih stubova društva, je usporila i stagnirala. Pad proizvodnje i smanjenje uplate poreza u javne budžete za mjesec mart, a naročito april, je očigledan. Bez privrede nećemo moći nastaviti dalje, svakodnevni život.

Reklama

Bema je preduzela mjere, mnogo više nego ostali, međutim ako ćemo se mimo Beme ponašati neodgovorno i nedisciplinovano, sav trud pada u vodu. Jako sam zabrinut šta je ishod ove situacije za Bemu, ali i kompletnu privredu. Industrija obuće je zaista pogođena poslednji period sa više situacija. Prvobitno izostanak zimskih vremenskih uslova je ostavio ogormne količine zimske obuće na lagerima, a sada obuća za zimu i ljeto stoji u prodavnicama. Nema narudžbi novih kupaca, a i postojeći najavljuju smanjenje proizvodnje, neki čak zahtjevaju da smanjimo cijene rada, koje su i ovako preniske.

Kada je u pitanju Bema, mnogo smo svi uložili, vlasnici, rukovodstvo, radnici, država, da bismo došli na ovaj nivo sa opremom, materijalima, mašinama i standardom. Ove godine smo očekivali još bolje rezultate, u odnosu na prošlogodišnje koji su bili odlični, no situacija koja nas je iznenada zadesila je sve dovela u pitanje.

Na kraju želim da poručim da nema predaje, moramo se boriti do kraja, da sačuvamo baš svako radno mjesto. Čuvajući radna mjesta čuvamo porodicu i Republiku Srpsku. Što kaže Milka Tamamović „Motiku u ruku, nahranimo Banjaluku“ ima jasnu poruku, samo nas rad, red i disciplina može sačuvati i spasiti.

Marinko Umičević
tehnički direktor TO „Bema“