Sud Evropske unije je u odluci C-266/2014 iznio stav da, kada radnici koji se nalaze u situaciji da koriste službeno vozilo tokom radnog vremena za za put od mjesta stanovanja do klijenta kojeg je odredio njihov poslodavac ili za povratak s posla na mjesto boravišta – to bude smatrano „radnim vremenom“.

Tačnije, za te radnike se, prilikom putovanja, mora smatrati da “rade”, u kontekstu članka 2. tačke 1. iste direktive.

Ova norma važi i za odlazak od mjesta gdje se nalazi jedan klijent na mjesto gdje se nalazi drugi klijent.

Takav bi ishod, takođe, bio suprotan cilju zaštite sigurnosti i zdravlja radnika iz Direktive 2003/88, koji podrazumijeva potrebu da se radnicima garantuje minimalno vrijeme odmora.

Zapravo, suprotno toj direktivi bi bilo da vrijeme odmora radnika bez uobičajenog ili stalnog mjesta rada – bude smanjeno zbog isključenja vremena njihovog putovanja između mesta boravišta i klijenata iz pojma “radnog vremena”, navodi se.

Radnici započinju i završavaju takva putovanja s mjesta svog boravišta, s obzirom na to da ta okolnost proizlazi iz odluke njihovog poslodavca o ukidanju regionalnih kancelarija, a ne iz odluke radnika, prenosi Poslovni.hr.

Reklama

S obzirom na to da su radnici izgubili mogućnost da slobodno odrede udaljenost koja dijeli njihovo mjesto boravka od uobičajenog mjesta početka i kraja njihovog radnog dana – ne može se smatrati da su pristali na izbor svog poslodavca o ukidanju kancelarije.

Srpskainfo.com